Evo me dragi moji...ponovno sam tu!
Kao što sam obećala u prošlom postu, ovaj će biti posvećen godini dana mog pisanja na ovom blogu...
Kratki pregleda svega što se zbivalo od 20.02.2007 godine

Sad ne znam je li sve to prebrzo prošlo ili presporo...ali godina mog staža je iza mene ...i da ponosna sam na to, jer koliko god se tješila da nije, ali je postao mi je ovisnost !

Započela sam pisati blog iz čiste dosade, da bi si skratila i onako malo slobodnog vremena i evo me...danas sam došla do tu gdje jesam!
Blog je nastao kada sam imala fazu života u kojoj sam mislila da sam spremna boriti se za ono što želim i truditi se, ne odustajati, svemu vjerovala tako slijepo i naivno...gledajući sebe tada i sada, bila sam dijete!

Nasmijalo me moje pisanje tadašnjih postova, vrtilo se sve oko jedne stvari, iako je ta stvar bila skrivena iza mnoštva drugih... radilo se o njemu i samo njemu! Bio je to dio života kada sam voljela, dala cijelu sebe i htjela najbolje...da sam to tada dobila i imala, sigurno bi danas imala drugačiji pogled na nešto što ljudi zovu "ljubav"!

Od 6. mjeseca počela sam pisati nešto "pametnije" postove ...
Da, tada je došlo razdoblje koje me potpuno promijenilo, zbog kojeg više nikada neću biti ista i koje je uništilo dio mene isto kao i što je stvorilo novu polovinu! Znam da svi moraju odrasti, netko prije netko kasnije, samo još uvijek se znam ponekad pitati zbog čega sam ja morala preko noći postati osoba koja svoje dječije snove i iluzije mora ostaviti sa strane.



Uspjela sam ponovno stati na svoje noge...pa od sredine 7. mjeseca počinju vedriji postovi, imala sam i razloga...
Kraj mene je bila osoba koja mi je dala snagu i potporu, koja je bila dio moje hrabrosti, koja mi je pokazala koliko vrijedim i koliko trebam tražiti od života...
Tu osobu nisam nikada spominjala u postovima, jer nikada o svom privatnom životu nisam pisala na blogu, ali svatko tko je tada čitao postove između redova shvatio bi da iza sebe imam potporu.

Daljnje pisanje bloga bili su redovito usponi i padovi, baš kao i život. Zapravo uvijek sam se trudila pisati optmistične postove, pisati kao hrabra i snažna osoba... i onda kada nije bilo sve bajno, trudila bi se pisati kao najsretnija osoba i to mi je pomagalo da idem dalje, da se ne zaustavljam

Tijekom tih godinu dana mog pisanja izmjenile su se i osobe u mom životu, neke su otišle, neke su se vratile a neke tek došle!
Žao mi je što su neki ljudi otišli iz mog života, ali isto drago mi je zbog onih koji su došli i popunili prazninu.

I kroz istu tu godinu, čitate blog jedne osobe, koja je s vama prolazila i ono najgore i ono najbolje...osobe koja je znala biti i hrabra i krhka, tužna i humoristična, otkačena i slomljena...no to sam ja!

O ovom dijelu života kojeg živim sada, nadam se da ću sljedeće godine pisati sa lijepim uspomenama i sjećanjima. I da... duboko se nadam da ću sljedeće postove pisati vedro i sretno, hrabro i optimistično ali s razlogom!

Zahvale:
-tisućama dizajnera blog skina jer kao što znate volim mijenjati skin bloga, hvala mojim svim čitateljima i anonimnim i blogerima jer bez vas ovaj blog ne bi bio što je, hvala hackerima koji su pokušali uništit moj blog ali nisu (beeeelj ) i hvala Bogu što nisam počela pisati glupoti (ne još!)

šaljem vam veliku pusu
i nadam se da ćemo i sljedeće godine
zbrajati i oduzimati moje uspone i padove,
i rezimirati godinu koja je sada ispred mene...

Volim vas i zaista hvala na tome što ste uz mene...
Pusa

Hej najdraži moji...
Počela sam već 3-4 puta pisati novi post, ali uvijek bi otišla na neke teške teme, započela jedno a završila na sasvim drugom, i onda bi uredno izbrisala post i izašla iz blogeditora. Ovaj put neću, završit ću post kako spada.

Imam svoj život, daleko je od savršenstva ali volim ga. Čak sam i uspone i padove naučila prihvaćati onako hrabro. Imam svoje probleme koji su isključivo moji i samo moji, neki su manji neki su veći ali trudim se riješavati ih na razne načine,uostalom svatko ih ima...
I onda zaista ne vidim koja je svrha drugih ljudi da se petljaju u moj život, da se nađu od nikud i izigravaju mi dobre duše da bi mi pomogli riješiti moje probleme, da bi meni olakšali???

Nikada me nije bilo sramota tražiti nekoga pomoć ako mi zaista treba, k vragu, ljudi smo, valjda ćemo jedni drugima pomagati jer i tako sami kao jedinka ne možemo funkcionirati...ali da netko bez mog pitanja i interesa ide zabadati svoj nos u moje probleme to ne dolazi u obzir!!!

Pitam se samo često zbog čega ljudi vole ulaziti u tuđe živote i brinuti se oko tuđih života kada im to nije posao?!
Nisam se nikada petljala u tuđe probleme niti me zanima tko s kim, gdje je tko i zbog čega je tako, svatko ima svoje razloge...tako i ja svoje, i nikog drugog to ne bi trebalo zanimati osim mene!



Ne znam samo zašto bi netko trebao brinuti se o meni i igrati se mojih čuvara kada mogu i sama...prošla sam i gore stvari, ne znam zbog čega se sada toliko dramatizira oko svakog mog koraka!!
Znam, možda se i nije mislilo zlonamjerno, ali što je previše previše je...
Živim onako kako znam, na onaj način na koji mislim da je ispravan, a svaku svoju grešku plaćam isključivo ja sama...stoga zaista ne znam čemu tuđi prsti u mojem kolaču zvanom ŽIVOT!

Oni koji već duže vrijeme čitaju moj blog, znaju otprilike kakva sam...ona koja nikada neće odustati, koja će se boriti pa makar do krvi, ona koja je naučila što želi i ona koja zna koliko može... ako naleti koji tužniji post, pa Bože mili i ja sam čovjek od krvi i mesa, imam i ja svoje lošije trenutke!
Ali to nije znak da odustajem i da trebam tutore sa strane koji bi me vratili među žive!!

Zaista nisam bila već duže ovako ljuta i ogorčena!
Postojali su i bolji i gori dani, ali nikada nisam trebala nekoga da mi sjedi na ramenu i upire prstom trebam li ovamo ili tamo...
Postoje također oni ljudi za koje bi dala sve, moji pravi prijatelji, i oni su mi tu kada se smijem i kada plačem...oni znaju moje tajne sve, moje poraze i pobjede, oni mi pomognu kada na trenutak zastanem i oni su zaista moji anđeli!!
Ali da netko kopa po mojem životu a da i ne zna u čemu je stvar...e preko toga ne mogu preći.
Svaka čast svima, ali naučila sam i previše toga sama stoga ne vidim niti razloga niti smisla da bi sjedila i čekala da mi dolaze pomoći kada ih ne trebam niti najmanje.

Uh, jedan malo žešći post ...ali stvarno sam ljuta na pojedince!
Puna kapa mi je da oko sebe nailazim na psihijatre, psihologe, Marije Terezije i tako to... imam svoj život, znam kako ću i što ću, a oni neka se pobrinu oko svojih!!

Vama dragi moji šaljem ogromnu pusu!
i čitamo se uskoro!



UPDATE!!

Mom dragom blogu danas je godina dana!!! (20.02)
Sretaaaaaaaan rođendan!!!
Hvala mu što postoji da iznesem sve svoje "pametne" i one manje pametne rečenice...što je moj ispušni ventil!
U sljedećem postu rezime cijele godine, odakle sam krenula i gdje sam stigla...
pusa

Ni ne znam čemu ovaj post baš danas, baš sada, ovaj tren...
Niti nemam neku inspiraciju, niti određenu temu...i možda sam izabrala krivi trenutak da sve ono što je u meni izbacim na površinu, sada i ovdje!

Sluša se: "Jagode sa šlagom", "Pile" i "Dežurna"
Znači, oni koji znaju o čemu je riječ, neću previše filozofirati, a oni koji ne znaju a zanima ih, neka si pročitaju riječi, shvatit će.

Bilo je vrijeme kada sam i bila loše, a i dalje vam pisala sve najbolje i sve savršeno, htjela sam to sakriti iza svoje maske i uspjevala sam, ali ovaj put na to ću se teško sakriti...ne zato jer ne želim, nego zato jer je došlo konačno vrijeme da se skinu maske.
A između ostalog, svatko tko je probao zna da masku nije lako nositi.

Zaključujete da i nisam najbolje...lagala bih kad bi rekla da jesam.
Jednostavno došao je i onaj tren kad sam i ja malo pokleknula, malo stala, okrenula se oko sebe i još čekam put kuda da krenem.
Strašno bi voljela da je ovo samo PMS, ali nije, to nije sigurno...
Uhvatila sam se u koštac sa samom sobom, mislila sam da mogu puno toga podnijeti onako jako i hrabro kako sam uvijek znala, ali ne mogu...ipak sam i ja od krvi i mesa.
Dugo vremena sve to skrivam negdje daleko iza sebe, i onda se dogode ovakve stvari, kada totalno puknem, kada se sjetim i onih najsitnijih detalja koji zabole.

Nisam od onih koja će govoriti "Zašto baš meni?!", vjerujem da se sve događa s razlogom...ali pitam se samo zašto konstantno meni. Nekada sam imala snove i maštala...imam ih i danas, ali u razmjerno maloj količini, skoro da i zaboravim na njih, a u zadnjih par dana niti ne sjetim ih se, preslaba sam da ih sada nabrajam i da mislim što želim, jer sve što poželim izgubim!

Nadam se da shvaćate.
Prošlo je puno vremena od onda kada sam sve gledala nekim rozim naočalama, možda nikada nisam ni gledala, ali nekada davno mi je sve izgledalo kao da ima nekog smisla i nekog pokrića, danas je to drukčije...
I pitam se samo gdje je problem?!
Je li u tome što ne znam pravilno zadržati ono što imam, ili je problem u tome što to nikada niti nisam imala.
Je li problem u tome što sam previše davala, a nikada primala točno onoliko koliko sam zaslužila...

Smijala sam se kad su mi govorili da nekada treba biti sebična da bi dobila ono što želim, da nekada trebam tražiti više i bolje za sebe, jer tko će drugi ako neću ja...
Mislila sam da su takvi ljudi pokvareni...da ona tipična naivnost!
Zapravo samo su mi govorili ono što je istina, jer tražeći malo u životu, tražeći sitnice i ostatke, uvijek ću dobiti još manje...ili gotovo ništa, baš kao i ovaj put!

Sinoć sam čula par određenih rečenica koje su mi došle kao dobar šamar...i hvala na tome!
Igrati kartama dobrote i poštenja, shvatila sam da ću uvijek gubiti...
Neću se mijenjati, ostajem ovakva kakva jesam, zbog toga me ili volite ili mrzite, ali jednostavno došlo je vrijeme da okrenem vodu na svoj mlin!
Da, došlo je vrijeme da se maske promijene...nažalost, ne mogu se skinuti te maske, za to je kasno, ali mogu se promijeniti.
I tako cijeli svijet glumi, s boljim ili gorim maskama!
Zašto ne bi i ja!

Možda malo nevezan post, kao što su nevezani i moji osjećaji i misli u zadnje vrijeme, kao što rekoh duže.
Nešto čitajte između redaka...jer znate da nije sve uvijek onako kako se čini.
U jedno sam sigurna: i dalje vas jednako volim i čitamo se i sljedećg puta!

Do tada lijep pozdrav!

Opet sam malo pukla i tako... vrtim sve moguće blogove sa skinsima, i nikako nać odgovarajuć, možda ovaj izdrži dan-dva!
Počela sam pisati post prije nekih dva-tri dana (sva sam u matematici, zato i imam jedan!), ali taj post ne da bi bio pesimističan, nego katastrofalan.
Napisala sam ga i obajavila, ali sljedeće jutro sam ga maknula...nije u mom stilu...

Nego, muči me nesanica u zadnje vrijeme, i onda tako gledam u jednu točku do nekih 3-4 sata i razmišljam...a kad ja razmišljam to ne valja
Uglavnom, dogodila se situacija kada sam trebala sebe testirati , znači jesam li naučila ili pak nisam na onome što je prošlo, kroz što sam jednom prošla.
Moje naporno razmšljenje rezultiralo je uspjehom !!!
Ipak je sve i jedna suza imala svoje zasluge, naučila me što i kako, ovaj put sam znala...

Možda sam u cijeloj situaciji ispala malo i ohola i bezobrazna, ali drugačije nisam mogla...samo sam naučila da se rijetko dobro dobrim vrati i ako jednom dopustim da se gazi po meni, gazit će uvijek...
Naučila sam povući neke crte i granice do kojih mjera mogu trpjeti i prelaziti preko određenih stvari...ne preko svih...
Uglavnom, zadovoljna sam učinjenim !!!

Nisam nikada navikla na neke dobre stvari, uvijek su bili prisutni i porazi i pobjede, i stepenice na putu prema dolje i gore, tako da još jedan poraz u nizu ne bi mi pao tako teško...
Ali ako sam već nešto stvorila iz ničega, onda ću nastaviti stvarati pa kako teško ili lako bilo...
Nekada treba stisnuti zube, jedino tako dobijemo ono što želimo!
Najprije sam htjela dignuti ruke od svega, neka ide kako ide, ali neću, za svoju sreću se bori svatko sam!

Maknut ću se od svega i odustati onog trena kada shvatim da ništa od toga nema smisla, da zapravo i ona druga strana nema potrebe da bi stvarali zajedno...kada dođe do toga, odustajem i odlazim i to je konačno!
Nema onda više ni naprijed ni nazad!
Da, svjesna sam toga da svatko zaslužuje i vremena, i prostora i drugu priliku, ali pitanje je tko je toga vrijedan.
Zato sam postupila tako kako jesam, nisam se htjela zezati jer kad sam se opekla, a taj sam način izgubila puno toga što mi je značilo...
Ovaj put želim to zadržati!



I da se osvrnem malo na svakodnevne probleme :
Znači škola, bezveze, nije vrijedno ni spomena, katastrofa, užas, ma grooozno ...ljubazno preskačem ovu temu.
I sad ono što me čini sretnom to su izlasci.. Da, one svakodnevne kave za vrijeme praznika su se prorijedile, tako da subotom sve nadoknađujem . Uglavom, lokacije su razne, no ono najvažnije je to što nije bitno gdje sam nego ljudi koji su sa mnom , uz njih bi i na pustom otoku bilo dobro.
Počela je maškarada takod a bi mogle i ovaj vikend zaletit do vatrogasnog...i tako nije bitno jesam li maskirana ili ne, svi nosimo maske!
No o ovoj temi drugi put...

Sad lagano put pod noge i krećem učiti !
Hvala vam na posjeti i komentarima!

VOLIM VAS
Jaca

Ovu priču nisam napisala tako davno, zapravo novijeg je datuma...
...jednostavno, u životu se dogode stvari koje ti sruše snove i želje, nakon kojih više nisi isti... sve što ostaje je da ponovno ustaneš na noge i kreneš dalje...



...meni je moj oslonac u tom trenutku bio papir i mala olovčica
...pisala je tek toliko da se vide obrisi, ali nako toga, ustala sam i krenula dalje...
...te riječi plod su moje mašte, ali stvarala sam ih onda kad su se stvarali i moji snovi...

" Ustala sam pred zoru, nisam više mogla spavati...
Iako to nikada ne činim uzela sam stare slike i jednu po jednu detaljno pregledavala... došla sam do slike na kojoj smo se nalazile ja i moja sestra. Slika je bila prilično stara, nekih sedam, osam godina. Iako sam sve slike lako prelistala i krenula na druge, tu sam dugo držala u ruci...
Smijala sam se svojo kratkoj raščupanoj kosi i svojoj majici na Tweety koju sam stalno nosila, obožavala sam je...
Namijala sam se sekinoj kratkoj frizuri koju je mrzila, još su joj se ocrtavale suze u očima od plakanja, voljela je svoju dugu kosu, a mama je uspjela dignuti na trik i ošišati. Stajale smo u kutu naše sobe, onako zagrljene tek radi reda, a sjećam se da čim je mama pritisnula dugme fotoaparata da smo se posvađale...onako tipično za nas. Slika je snimljena na mom rođendanu. Osmjesi nisu izostajali, vidjela sam svoj osmjeh koji nije imao granica, koji je pokazivao sve i jedan moj zubić, koji je pokazao onu dječju stranu sreće i radosti.
U lijevom uglu slike vidjela se moja torta, koja mi je tada bila pojma, s koje se nisu skidale oči...danima prije bi je sanjala i maštala kako će izgledati. Seka, iako razočarana svojom frizurom, s ponosom je nosila svoju novu majicu. U očima je viđen onaj poseban sjaj, onaj sjaj kada krećeš u svijet i sve ti je još nepoznato.
Na slici sam vidjela naše dječačke snove...
One snove za koje mi nitko nije rekao da ih samo mala stvar može uništiti, da oni mogu postati neostvariti i da možda do njih nikada neću uspjeti...
Spustila sam sliku, jer da sam je gledala još koju sekundu, suze ne bi izostale...
Vratila sam slike u kutiju, nisam imala snage više ih gledati, boljelo me to što su svi oni moji snovi bili srušeni, što sada više nemam snage ni stvarati ih a kamo li ih ostvarivati.
Zaspala sam i tu je počeo moj san...Sanjala sam sebe opet kao onu malu djevojčicu koja ima snove, koja je spremna suočiti se sa svime, imala sam snove i želje, bila sam sretna i još uvijek sam čekala da mama donese moju "Barbie" tortu. Trčala sam, skakala i smijala se... nisam imala granice. Shvatila sam da mi je pružena prilika da opet budem dijete.
Probudila sam se...bilo je tek 8 sati. Sjela sam na rub kreveta i ponovno uzela istu sliku.. ovaj put sam joj se iskreno nasmijala.
Više nisam isto ono dijete, prošlo je puno stvari i događaja koji su me promijenili, ali još uvijek u meni živi ono dijete sa snovima...
Ono dijete koje se smije, koje se veseli, koje iščekuje i koje želi svoje želje svaki put kada puhne u svjećice.
Shvatila sam da onih 8 godina koje su činile razliku između mene tada i sada, nisu bitne...bitno je samo to da sam ostala pri svojim željama i snovima, da sam ponovno ono dijete koje želi živjeti i čekati s osmjehom svaku sljedeću stvar, bila ona dobra ili loša...
Shvatila sam da je ono dijete ponovno zaživjelo u meni i dalo mi snagu da ponovno zaživim i ostvarim svoje dječje snove!"


Volim vas...
Pusa